Već ustaljenom logikom ovog bloga, nakon ranijih opisa cestovno-interceptorske i helikopterske nesreće, te sa prethodnom najavom bibliografije "Krila Jadrana 1925-2005", otvorio nam se prostor i za hidroplanske nesreće. Ovo je istinita priča o jednoj. Dana 29. ožujka 1955. iznad Dalmacije je svanuo lijep i sunčan dan savršen za letenje. Dva hidroaviona Aero-2H iz sastava 122. Hidroavijacijske Eskadrile za Vezu, uzletjela su iz Divulja za Boku (Tivat). U prvom avionu se nalazio pilot Marijan Martinović, a u drugom evidencijskog broja 0654, poručnik Dušan Miojević i kontrolor tehničkih radova Petar Beaković (inače bivši aviomehaničar 1. lovačkog skvadrona zbog kojeg sam i počeo pisati tu knjigu). U Boki Kotorskoj su imali manji kvar na avionu br. 0654 (otkaz magneta), ali Beaković ga popravlja i "para" uskoro kreće nazad prema Divuljama. Iskusniji pilot Martinović je letio kao vođa, a Miojević je bio pratitelj.

Negdje iznad Omiša, budući Aero-2H nije imao radio vezu, Miojević daje rukom znak Marijanu pokazujući da on želi naprijed, a ovaj mu prepušta vodstvo. Približili su se Splitu, ispred kojeg je tada bio usidren veliki francuski putnički brod. Miojević kreće u poniranje, u želji da ga osmotri odnosno "prebriše" pored njega. Martinović ga prati, a Miojević nadomak luke smanjuje visinu na nekih 10-tak metara i brzinu blizu granične, kako bi što duže mogao uživati u pogledu na francuskinje koje su se sunčale na palubi broda. U to vrijeme na moru je bilo dosta jedrilica. Osim toga, kod leta na maloj brzini Aero-2 je imao običaj da spušta rep, odnosno u pilotskom žargonu kazano "tendenciju lipsanja". To je bio dodatni faktor smanjenja vidljivosti iz pilotske kabine.

Uslijedio je udarac aviona u jarbol jedrilice, koja je upravo polazila ispred francuskog broda. Avion se zaokrenuo i udario u morsku površinu. Od siline udarca u more, otkinut mu je motor. Hidroavion je plutao pod površinom održavajući se na plovcima. Beaković, koji je sjedio u prednjoj kabini, uspjeva nekako isplivati kroz rupu na nosu. Prihvaća ga posada prevrnute jedrilice, a on u stanju šoka nije sposoban reći da je u avionu još netko. Avion je zakačen i odvučen u luku, a kada su izvukli avion našli su Miojevića vezanog za sjedalo, razbijenog lica od udarca u instrument tablu, budući nije imao vezane gornje veze pojasa. Obdukcijom je utvrđeno da je smrt nastupila gušenjem.

Avion je rashodovan 1. travnja 1955. godine. U izvješću o nesreći je stajalo kako je Miojević samovoljno preuzeo ulogu vođe. No pilot Martinović, koji je ranije obnašao i dužnost zamjenika zapovjednika 122. HEV, nije htio potpisati takvo izvješće. Kao častan čovjek, smatrao se odgovornim što ga je propustio naprijed, zbog čega je kasnije i napustio tadašnje ratno zrakoplovstvo. Ova nesreća je bila najteža u povijesti VP.2848 Divulje, jer je to bio jedini smrtni slučaj koji se dogodio tijekom postojanja samostalne 122. HEV (1949-1968). Ova priča mogla bi biti pouka našem "predragom" ministru Rončeviću aka Ronji, budući je nedavna helikopterska nesreća u Vukovaru bila najteža helikopterska nesreća u cijeloj povijesti HRZ-a, uključujući i petogodišnji rat. Nesreća, koja je u biti bila izravna posljedica njegovog RH Alanovskog upravljanja vojskom...