Upravo u tim danima gorljivosti, visokog morala i borbenosti na Vis je stigao i ranije spomenuti Major Rickett. On svoja sjećanja opisuje ovako: "Svi su grozničavo utvrđivali otok i neprestano razmišljali kako napadati neprijatelja. Noću su britanski razarači iz Italije krstarili oko Visa i ispaljivali svijetleće rakete. Obje Viške luke odjekivale su od puškaranja. Neprijateljsko brodovlje nije imalo mira ni danju. Istina je da je Luftwaffe bio često nad Visom, ali je i RAF gotovo svaki dan u kanalu između Visa i kopna bombardirao njemačke konvoje. Partizanska obavještajna služba je, signalizirajući svijetlima sa otoka na otok ili prenoseći informacije brodicama, javljala da je broj potopljenih njemačkih brodova već prešao 50. Moral partizana bio je na zavidnoj razini. Svake noći, u lukama su se čuli zvučnici s vijestima i glazbom, a te vijesti su se širile dalje s otoka na otok, od usta do usta. Na okupiranim otocima usprkos brojnoj nazočnosti njemačkih vojnika, tamošnji partizani koji su pratili njihovo kretanje i vršili sabotaže, slavili su savezničke pobjede paleći prkosne krijesove. Sa Visa su se mogli vidjeti ti plameni simboli prkosa i vjere u pobjedu. Vatre su plamtjele na okupiranoj Šolti i Hvaru, a saveznici  su osjećali kako ih hvata ono isto raspoloženje, osjećaj snage i nepokolobljivosti tog naroda, koje smo već primjećivali gledajući partizane dok marširaju i slušajući njihovu pjesmu."

Pjesma je, pričaju nam Višani danas, dok se prisjećaju svog otoka u to vrijeme, bila odušak, rađala se spontano. Pjesma je tjerala tjeskobu, težinu koju čovjeka mora ponekad obuzeti u ratu. Pjesma je nastajala sama od sebe. Vrlo često, nitko nije ni morao reći "Drugovi pjesma!", ona bi se pojavila spontano, da razgali, razonodi, utješi, osokoli. Jedno od najljepših svjedočanstava o našim partizanima, koje je otišlo u svijet, našlo se upravo u knjizi engleskog liječnika Ricketta: "Krenuli smo za Pothumlje pronaći prostore za bolnicu. Krenuli smo u suton, neoprezno. Kao da mrak nije bio dovoljno opasan za vožnju strmom i vijugavom cesticom, nego su se na njoj našli i partizani koji su pješke išli do noćnih položaja. Preko mora su stigle nove glasine, a u njima tvrdnje kako će Nijemci napasti te noći. Unatoč tome, vojska pored koje je prolazio naš kamion, bila je neuobičajeno i neviđeno bodra. Muškarci i žene, odjeveni u šarenilo talijanskih, američkih, engleskih i zarobljenih njemačkih odora, sa "titovkama" na kojima se gnijezdila crvena zvijezda, mahali su nam i smiješili se. Koračali su, pritisnuti teškim strojnicama, gurkajući magarce koji su nosili kozje mješine s vinom, potpuno se predavši harmoničnom borbenom pjevanju.

Pjesma je odjekivala po planinama, stijenama, gudurama. Kamion se očajnički držao vijugave ceste. Iznenada uletjesmo u veliki val njihovih glasova. Bio je to eolski zvuk, sočan, iskidan, neuhvatljiv, veličanstven, maestralan, kao da ga na svojim krilima nosi vjetar. Taj zvuk nam je zapuhnuo lica iz procijepa ispred nas, prolazeći kroz nas poput bujice i, protiv naše volje, u nama stvarao neslućenu herojsku opijenost, gotovo drhtanje, gotovo delirij. U taj njihov ponos i dišpet, pjesma je unosila veličanstvenu ljepotu. Tako je ta ljepota bila zarazna da, u trenutku kada smo naišli na ovu salvu glasova, skoro nije bilo važno hoće li nam se kamion survati niz liticu. Tako je moćno bilo to pjevanje, tako strašno, tako potresno..."

  1) @Vis

  2) Tuđe nećemo, svoje ne damo!

  3) U očekivanju fajrunta...

  4) Zadnji trzaj?

  5) S one strane Jadrana

  6) Govori Denis Johnston

  7) Kontrola medija u ono vrijeme

  8) Od "istine" do prave istine

  9) Vis - zaokružen crveno

10) Dolazak saveznika

11) Najnevjerojatnija borbena operacija

12) Svjedočenja ostalih stranaca

13) Vis kao košnica

14) Pjesmu je rađala hrabrost