Početkom 1944. godine kraj rata još nije bio na vidiku. Front u Italiji je zastao. Njemačka propaganda tvrdila je da se front na istoku samo taktički skraćuje. Invazija Normandije bila je tek hrpa planova. Jedina slobodna teritorija u Europi nalazila se na Balkanu, u Jugoslaviji. U Jugoslaviji, antifašistička borba plamtjela je već više od dvije i po godine. Na prijelazu izmedu ratnih godina, 1943. i 1944., 300.000 partizanskih boraca vezivalo je više od 850.000 pripadnika okupacijskih i kvislinških snaga. Bilo je to znatno iznad broja hitlerovaca i drugih koji su se u Italiji suprotstavljali saveznicima. Uspjesi narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) doprinijeli su porastu značaja jugoslavenskog ratišta. Toj tako upečatljivoj činjenici, o kojoj su vijesti u svijet prodirale sporo i uz mnogo prepreka, nisu se mogli oduprijeti čak ni najglasniji zagovomici embarga prema vijestima koje su stizale iz planina u Jugoslaviji. Ipak, za saveznike, ta borba bila je od izvanrednog značaja. Ona je doprinosila konsolidaciji tek otvorenih frontova u Italiji, bržem napredovanju sa istoka i bliskom otvaranju drugog fronta u Normandiji. Vanjska podrška Draži Mihajloviću topila se pred snagom i širinom partizanske borbe. Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a postajale su nezaobilazne činjenice za sve one čiji su se interesi križali na našim prostorima u tom svjetskom ratu.
Vojna situacija u Jugoslaviji nije bila nimalo povoljna za okupatore. Zato je smišljen smjel plan: onesposobiti ili čak uništiti jake partizanske snage na slobodnim teritorijama u unutrašnjosti zemlje, a dalmatinske jedinice prvo sa obale, a zatim sa otoka "baciti u more". Po mišljenju njemačkih ratnih planera, to je moglo biti presudno za sudbinu rata u Jugoslaviji i popravljanje već dobro narušenih pozicija u Evropi. Ofenziva je počela u decembru (prosincu) 1943. godine i trajala gotovo tri mjeseca. Skršena je kao i sve ostale, a partizanski pokret postao je jači za nove desetke tisuće boraca. Dva stranca, reporter Denis Johnson i snimatelj Wade, sa terenskim uređajima za snimanje zvuka, stigli su upravo tih dana na slobodni partizanski teritorij. Trideset godina nakon rata u arhivama BBC-a otkrili smo snimke i cijelo desetljeće išli njihovim tragom. Na početku traganja znali smo samo podatke iz originalne najave engleskog spikera: "Predstavljamo vam snimke sa možda najčudnijeg putovanja koje je ikada preduzeo ratni dopisnik BBC-a. Oni su upravo stigli iz Armijskog štaba u Italiji, ali kada su i kako načinjeni - ne možemo vam reći, jer još ne znamo. Jedino znamo da ih je načinio Denis Johnson, naš dopisnik unutar zemlje za koju Nijemci tvrde da je drže u rukama, unutar Jugoslavije. Evo, dakle, glasa Denisa Johnsona u okupiranoj Jugoslaviji:
- S one strane Jadranskog mora, uzduž i poprijeko po nekad bezbrižnim lovištima za bogataške jahte - po dalmatinskoj obali - i u divljim, pitoresknim krajobrazima Jugoslavije, danas se vodi jedna od najherojskijih bitaka ovog rata... Ovi Ijudi znaju za šta se bore. Imaju apsolutnu vjeru da su u pravu i u svoju konačnu sudbinu. A u ovom svijetu cinizma i podjeljene lojalnosti velikih, jedinstven je doživljaj biti medu njima i moći im pomoći." Ratni uvjeti, prije svega razlozi konspiracije, nisu dozvolili da se u reportaži spomene bilo kakav naziv, ni jedno ime, ni jedan čin. U BBC-u su samo znali da je reportaža emitirana u martu ili aprilu (ožujak/travanj) 1944. godine. Zatim je otišla u "bunker" i čekala trideset godina da ponovo ugleda svjetlo dana. Za to vrijeme izblijedjela su sjećanja mnogih koji bi mogli nešto više reći o tome kako je ova fascinantna zvučna slika iz Jugoslavije stigla u London. Gdje su njeni autori, gdje su bila snimanja i ko je učestvovao u njima, da li je emitirano sve što je snimljeno? Činilo se da će tajnu prve zvučne slike iz okupirane Evrope, kako kaže spiker u originalnoj odjavi reportaže, zauvijek čuvati četiri krhke i lomljive gramofonske ploče na 78 obrtaja...